Najvatreniji navijaci NK "Zeljeznicar", poznati kao Manijaci spadaju u sami vrh navijackih grupa u BiH. Tu tradiciju pronose jos iz bivse drzave gdje su svrstavani u drugu kvalitativnu grupu zajedno sa "Hordama zla", "Armadom", i "Red Firm". Ime pod kojim su poznati nose od kraja osamdesetih godina, ali bi bilo pogresno smatrati da je to pocetak vatrenog navijanja na Grbavici.
U sampionskoj sezoni, "Zelje", 1971/72, navijaci su svoj klub pratili sirom zemlje, a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noc su po gradu kruzili automobili okiceni zastavama, uz neizbjezno sviranje svim raspolozivim sredstvima (trube, automobilske sirene i sl.). Nakon godina uspjeha, doslo je do smjene generacija u ekipi pa je "Zeljo" dospio i do Druge savezne lige, ali ni tada navijaci nisu napustili plave. Prosjek posjete na utakmicama u Sarajevu bio je blizu 10.000 gledalaca.
U to vrijeme najvatreniji su se na Grbavici okupljali na brdu iznad juzne tribine (tada jos nije bio dogradjen gornji dio juga na kome se "Manijaci" danas nalaze). Po povratku u drustvo najboljih postepeno je stvaran jak tim, a 1981. je "Zeljo" stigao do finala kupa. Utakmica je privukla oko 60.000 gledalaca sto je bila najveca posjeta na jednoj finalnoj utakmici (izuzev onih koje su igrali klubovi iz Beograda). Vise hiljada navijaca plavih je stiglo na "Marakanu", a smjestili su se na istocnoj tribini stadiona ("Velezovi" su bili na zapadu). Uprkos gromoglasnoj podrsci "Zeljo" je izgubio (2:3), ali je ova utakmica bila povod za mnoge da se u odabiru kluba opredjele za "Zeljeznicar".
U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od ove danasnje (inace je navijacki trend u to vrijeme izgledao malo drugacije). Cijenile su se zastave na kopljima (na Grbavici je tada kao najveca slovila ona plavobijela na kojoj je bila nacrtana lokomotiva sa vagonima koja je predstavljala "Zeljin voz"), a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima, te cegrtaljke, zvona, pistalljke. Navijalo se na svim utakmicama, a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike cetvorke", "Velezom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva" . Za tu utakmicu se spremalo mjesecima, atmosfera na stadionu je dovodjena do usijanja, a obicaj je bio da se nakon pobjede organizuje pohod navijaca kroz grad do Bascarsije gdje se sve zavrsavalo pred jednom slasticarnom ciji je vlasnik bio vatreni navijac komsija sa Koseva.
Jedne prilike, u novembru 1982.godine nakon utakmice na Grbavici (1:0 za "Zelju") na celu kolone je isao transparent na koji je postavljena ranije postavljena i odstampana saljiva smrtovnica posvecena bordo timu. Najsvijetliji trenuci su dozivljeni u sezoni 1984/85 kada je tim sa Grbavice uspjesno nastupao u kupu UEFA. Na Grbavici su tada vidjani transparenti navijaca van Sarajeva, iz sredine gdje je "Zeljo" tradicionalno imao veliki broj navijaca (Konjic, Travnik, Kiseljak, mala Gornja Dobostica kod Lukavca, a podrska je pruzana i od strane uprave, igraca i navijaca NK "Urania" iz baske Vode). Inace "Zeljo" je uvijek imao svoju publiku i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Rijeci, Ljubljani, a pred rat je u Novom Sadu egzistirala jedna grupa od oko pedesetak "Manijaka". Navijaci "Zelje" su i pjesmama opjevani-"Pjesma Zeljinih navijaca" iz sedamdesetih, koja se i danas emituje prije svake utakmice na Grbavici, te "Zeljo to je moj tim" sarajevske grupe "Bombaj stampa".
U drugoj polovini osamdesetih dolazi do vece organizacije najvatrenijih navijaca, i oni tada daju sebi ime "The Maniacs". Osim ove grupe stvaraju se i "Blue Tigers" i "Joint Union", te jos nekoliko manjih grupa ali svi oni sacinjavaju maticnu grupaciju "Manijaka". Pocinje izrada navijackih vezenih salova sa imenom grupe (sal "Joint Union" je uzivao veliko postovanje i na tribinama sirom tadasnje Jugoslavije), nabavka pirotehnickih sredstava-bakljada na utakmici protiv "C.Zvezde" u jesen 1990.godine je bila dotada najveca u BiH, a putuje se organizovano na gostovanja sa klubom.
Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji, drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile zestoke bitke. U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu. Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatecen u losem stanju, ali su uprava i navijaci prionuli na posao, te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na, za Sarajevo simbolican datum drugog maja 1996. Tesko je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice, tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.
Navijaci "Zelje" su kao i svi drugi tokom svog postojanja imali svog vodju. Njih je tokom svih ovih godina bilo vise, ali se jedno ime ipak vise istice od ostalih. To je rahm. Dzevad Begic-Djilda koji je herojski poginuo prve ratne godine. Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.
I tako ostaju "Manijaci" na svom jugu mada je postalo nepisano pravilo da se sa punjenjem odredjenog navijackog staza oni stariji sele na sjever, pa tako "Zeljo" sada ima vatrenu podrsku sa obadvije strane. Bitno je da uvijek Grbavicom odzvanja ono poznato: "Naprijed Zeljo ceto plava…"
